Kad sam čula za taj njihov razgovor u meni su već počele da se bude neke emocije jer naravno pomislih- idem i ja! Već zamišljam u glavi kako će izgledati taj naš susret.
Doktora nisam vidjela dvadeset godina pa u glavi imam milion pitanja " Hoće li me prepoznati"?" Hoće li mu biti drago kad me vidi"? i tako u nedogled.
Sanjam ovaj susret godinama i sad kad sam konačno blizu ostvarenja toga sna, moram priznati da me je pomalo i strah.
Strah da su moja očekivanja prevelika. Možda njemu neće značiti ništa ovaj naš susret.
A ja naš ponovni susret zamišljam kao i prije dvadeset godina.
Ja dijete a on moj heroj sa najljepšim osmjehom i najvedrijim očima koje sam vidjela.
Vidim ga na kraju onog hodnika na dječjem odjeljenju ortopedije. Raširio mi ruke i s osmjehom na licu čeka da mu dođem u zagrljaj.
Dok ne dođe trenutak našeg ponovnog susreta ja ću i dalje da ga sanjam baš kao i prije neku noć. Sanjat ću najljepši osmjeh, i sjećati se njegovih riječi i savjeta koji su mi bili vjetar u leđa u borbi za moje zdravlje.
Primjedbe
Objavi komentar