MOJ ŽIVOT IZMEĐU REDOVA

Prije neku noć sjedili smo moja porodica i ja. Povod je bila godišnjica braka moje tetke. Svi smo bili tu. A opet činilo se kao da smo kilometrima udaljeni jedni od drugih. Tišina je sjedila za stolom zajedno s nama. Gledala sam na ljude oko sebe, i kao i mnogo puta prije pomislila na oca, rahmetli. Način na koji bi se nasmijao. Na njegove šale kojima je znao presjeći tišinu baš onda kad niko drugi ne bi znao šta bi rekao. Posebno se volio šaliti sa tetkom. Za svaku godišnjicu braka imao je istu rečenicu: "Dobro si izdržala s njim sve ove godine." Čekala sam gotovo da je izgovori. Ali nije. Ostala je samo tišina A onda su je prekinula djeca. Pričali su o školi koja uskoro počinje. O obavezama, nastavnicima. I o tome ko je dobar nastavnik a ko baš i nije. Šutjela sam i slušala. U jednom trenutku neko je spomenuo moju razrednicu iz osnovne škole. Usne su mi se nesvjesno razvukle u blag osmjeh. I odjednom sam se vratila mnogo godina unazad. Na jedan svoj rođendan. Da...

Danas je bio jedan od onih dana, kad nisam osjećala ništa . Ni radost. Ni tugu. Apsolutno ništa. Valjda tako mora biti nakon svih onih emocija koje su prošle kroz mene. Dan je bio oblačan i poprilično vjetrovit, pa boravak napolju nije predstavljao neko zadovoljstvo. S obzirom da su kod kuće bile majka i sestrična,bojala sam se da bi ovaj dan mogao biti težak. Nakon jutarnje kafe i doručka, koji sam završila neobično brzo. Valjda zbog neke unutrašnje nervoze i nemira  odlučila sam obaviti nekoliko kućnih poslova. Trebalo mi je nešto čime ću zaokupiti misli, nešto što će mi barem na trenutak pomoći da zaboravim da se u kući nalazi još neko. Zatim sam izašla u dvorište, nadajući se da ću ipak moći malo prošetati. Međutim kad sam izašla, shvatila sam da od šetnje neće biti ništa. Vjetar je bio prejak, a hladnoća neugodna. Ipak sam ostala vani  tek toliko da udahnem malo svježeg zraka, a onda sam se vratila u kuću. Čim sam ušla u dnevni boravak, majka me pitala: "Jeli ...

Sutra idemo na more.  U meni radost i nervoza.  Svaki odlazak na more je oživljavanje uspomena i odlazaka iz djetinjstva.  Kad sam bila dijete, malo ko je na moru mogao boraviti više dana.  Zbog toga je svaki odlazak bio  poput praznika. Sjećam se da bismo se pripremali danima. Pakovali stvari.  Kao da ćemo tamo biti mjesec dana. Smišljali šta ćemo sve raditi. Noć prije  od uzbuđenja ne bismo mogli spavati. Budni bismo dočekivali novi dan. A danas osjećam nervozu  svaki put pred odlazak... a posebno ovo ljeto. Ovo ljeto sam prvi put gledala kako ljudi koje volim žive svoje dane, prave svoje planove, odlaze nekud bez mene. I prvi put nisam pokušavala pronaći svoje mjesto u njihovim danima. Učila sam sjediti sa strane. Ne zvati. Ne pitati. Ne čekati da me neko uključi. Učila sam da i moj dan može početi i završiti, a da u njemu ne bude ničije tuđe ime. U početku mi je to ličilo na samoću. Poslije sam shvatila da možda prvi put učim kako ...

Otvorila sam vrata stare kuće. Dočekao  me prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Počele su da se vraćaju slike,  bezbrižnih trenutaka koje smo proveli tu. Na trenutak kao da sam osjetila i miris jutarnje kafe, glasove i opušteni razgovor ljudi koji su nekada ispunjavali taj prostor,a koji  nisu više  s nama. U sjećanju su mi i oni vreli ljetni dani koje smo kao djeca provodili na vrelom asfaltu, dok bi roditelji bili na poslu. A naše nene i dede negdje u hladovini pili kafu. Moram priznati da sam kao dijete voljela osim u igri vrijeme provoditi slušajući priče onih starijih. Uvijek mi je bilo zanimljivo slušati to kako su oni nekada živjeli, kako su radili na zemlji... Evo i sada dok ovo pišem, vidim dedu kako suznih očiju, i pogledom punim čežnje, mota svoju cigaru. I rukom koja drhti uzima fildzan iz s kafom.  I govori glasom u kojem se osjeti čežnja kako su oni radili puno teže poslove nego što se danas mogu i zamisliti. Slušajući te priče pokuš...

Dvadeset šesti je juli. Današnji dan je oblačan kao da nam poručuje da se ljeto polako primiče kraju. Odlaze dani u kojima nisam znala ni koji je dan u sedmici, ni datum. Dani ispunjeni srećom i druženjem do kasno u noć. Dok ovo pišem, pred očima mi se izlistavaju slike poput onih iz starog albuma. Ali nisu to samo slike. To su čitavi mali svjetovi koji se otvore u jednom trenutku.  Tu su lica ljudi koje ne viđam svaki dan. Tu su glasovi koji su bili dio moje svakodnevice. Tu su ulice kojima smo hodali svaki dan bez cilja, uvjereni da imamo svo vrijeme ovoga svijeta. Vrijeme kad smo čekali da se neko pojavi ispred vrata. Kad su dogovori bili kratki, a druženja duga. Kad nije bilo potrebno imati plan, jer je i običan dan mogao postati uspomena. I možda je vrijeme zapravo ono najvrijednije što smo imali a, nismo znali... Sjećam se večeri kad bismo se razilazili tek kad bi nas tama natjerala. Jer uvijek je neko imao još jednu priču, još jedan razlog da ostanemo. Uvijek je ...

S godinama čovjek nauči da se njegova vrijednost ne mjeri samo dobrotom, već i time koliko tereta može nositi na svojim ramenima. To se ne dogodi odjednom. Dogodi se tiho, neprimjetno. Svaki put kad kažeš: " Nije teško", iako znaš da jeste. Svaki put kad si sebi obećala da možeš ovo pa još ono. I tako malo, po malo navikneš živjeti preko vlastitih granica. A granice su čudna stvar. Ne nestanu. Samo ih iznova pomjeraš, sve dok više i ne znaš gdje su bile. Tijelo pamti. Pamti svaki ne prospavani sat, svaki uzdah koji si  progutala, svaki put kad si umor nazvala snagom. Ali pamti i um. Svaki prešućeni osjećaj. Svaku suzu koju nisi pustila. Svaki trenutak u kojem si bila oslonac svima, a sebi posljednja na listi. I onda jednog dana osjetiš težinu koju ne  možeš objasniti. Nije nastala preko noći. Skupljala se godinama u svim onim " nije važno, proći će". Tada shvatiš da umor nije samo nedostatak sna. Ponekad je to težina svih osjećaja koje smo nosili u tišini. I zato se...