Tamo se nekada živjelo punim plućima. Avlije su bile pune ljudskih glasova, a smijeh djece mogao se čuti do kasno u noć.
Danas je nažalost potpuno drugačije, vrijeme kao da je stalo.
Kada sam stala pred staru kuću srce mi je zadrhtalo. Pomislila sam kako će iskočiti iz grudi. Sve je bilo isto, čak i stari suhozid prkosi godinama, a zrak i dalje nosi prepoznatljiv miris- miris djetinjstva.
Dok je brat završavao poslove oko kuće odlučila sam krenuti cestom kojom smo nekada svakodnevno prolazili.
Starom vijugavom cestom koja pamti naše dječije korake.
Zatvorila sam oči i pustila sjećanjima da me vode. Zamišljala sam nas djecu;bosonogu i prašnjavu. Trčimo i smijemo se se sve dok potpuno ne smrkne.
Na trenutak sam ponovo bila ono razigrano dijete sa sela, čija je jedina briga bila igra.
A onda je došao trenutak rastanak sa uspomenama koje život znače.
🥹🥹
OdgovoriIzbriši