Preskoči na glavni sadržaj

ŽIVOT KOJI NIKO NE VIDI



Danas je bio jedan od onih dana, kad nisam osjećala ništa . Ni radost. Ni tugu. Apsolutno ništa. Valjda tako mora biti nakon svih onih emocija koje su prošle kroz mene.

Dan je bio oblačan i poprilično vjetrovit, pa boravak napolju nije predstavljao neko zadovoljstvo. S obzirom da su kod kuće bile majka i sestrična,bojala sam se da bi ovaj dan mogao biti težak.

Nakon jutarnje kafe i doručka, koji sam završila neobično brzo. Valjda zbog neke unutrašnje nervoze i nemira  odlučila sam obaviti nekoliko kućnih poslova. Trebalo mi je nešto čime ću zaokupiti misli, nešto što će mi barem na trenutak pomoći da zaboravim da se u kući nalazi još neko.

Zatim sam izašla u dvorište, nadajući se da ću ipak moći malo prošetati. Međutim kad sam izašla, shvatila sam da od šetnje neće biti ništa. Vjetar je bio prejak, a hladnoća neugodna.


Ipak sam ostala vani  tek toliko da udahnem malo svježeg zraka, a onda sam se vratila u kuću.

Čim sam ušla u dnevni boravak, majka me pitala:

"Jeli vani hladno"?

" Ne znam , meni nije".

Odgovorila sam kratko, pomalo mrzovoljno. Sjela na stolicu i uzela telefon.

Otvorila sam Instagram. Nedugo zatim stigla mi je poruka na viberu. Bila je to poruka od sestre. Poslala mi je video svoje kćerke koja je učestvovala na priredbi povodom Ramazana.

Otvorila sam video reda radi i stisnula lajk, tek toliko da sestra zna da sam ga vidjela.

Čak me je i to počelo činiti anksioznom.

Isključila sam Wi-Fi, spustila telefon na sto i otišla na traku za trčanje. Trebalo mi je da se malo maknem od svega. Od ljudi, razgovora, telefona, pa čak i od vlastitih misli.

Na traci sam provela otprilike sat vremena.

Kad sam završila u sobu je ušla majka i pitala me hoću li kafu.

Rekla sam da hoću.

U dnevnom boravku su već sjedile majka, tetka i sestična. Pridružila sam im se i popila nes.

Moram priznati da sam se nakon trake i kafe osjećala bolje. 

Ne puno, ali dovoljno da primjetim razliku 

U jednom trenutku majka je uzela telefon kako bi nazvala komšinicu koja je tog jutra bila u bolnici. Dok su one razgovarale došla su tetkina djeca. Zajedno sa sestričnom su pravili buku, a zatim su otišli.

Poslije toga je majka napravila ručak i ručali smo.

Sada sjedim na ugaonoj garnituri i razmišljam kako jedva čekam da ovaj dan prođe.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

HOĆE LI SAN POSTATI STVARNOST?

Majka i sestra su razgovarale putem video poziva. U jednom trenutku sestra govori  kako će svoju kćerku voditi na pregled kod prof dr. Gavrankapetanovića. Kad sam čula za taj njihov razgovor u meni su već počele da se bude neke emocije jer naravno  pomislih-  idem i ja! Već zamišljam u glavi kako će izgledati taj naš susret.  Doktora nisam vidjela dvadeset godina pa u glavi imam milion pitanja " Hoće li me prepoznati"?" Hoće li mu biti drago kad me vidi"?   i tako u  nedogled.  Sanjam ovaj susret godinama i sad kad sam konačno blizu ostvarenja toga sna, moram priznati da me je  pomalo i strah.  Strah da su moja očekivanja prevelika. Možda njemu neće značiti ništa ovaj naš susret. A ja naš ponovni susret zamišljam kao i prije dvadeset godina. Ja dijete a on moj heroj sa najljepšim osmjehom i najvedrijim  očima koje sam vidjela.  Vidim ga na kraju onog hodnika na dječjem odjeljenju ortopedije. Raširio mi ruke i s osmj...

USPOMENE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Jučer sam nakon dugo vremena posjetila svoje selo. Tamo   se nekada živjelo punim plućima. Avlije su bile pune ljudskih glasova, a smijeh djece mogao se čuti do kasno u noć. Danas je nažalost potpuno drugačije, vrijeme kao da je stalo. Kada sam stala pred staru kuću srce mi je zadrhtalo. Pomislila sam kako će iskočiti iz grudi. Sve je bilo isto, čak i stari suhozid prkosi godinama, a zrak i dalje nosi prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Dok je brat završavao poslove oko kuće odlučila sam krenuti cestom kojom smo nekada svakodnevno prolazili. Starom vijugavom cestom koja pamti naše dječije korake. Zatvorila sam oči i pustila sjećanjima da me vode. Zamišljala sam nas djecu;bosonogu i prašnjavu. Trčimo i smijemo se se sve dok potpuno ne smrkne. Na trenutak sam ponovo bila ono razigrano dijete sa sela, čija je jedina briga bila igra. A onda je došao trenutak rastanak sa uspomenama koje život znače.

STARA FOTOGRAFIJA

Dok sam preturala po  ladici neke papire, nađoh-  staru fotografiju. Iako je požitjela i izbledjela od vremena, izmamila mi je osmjeh na lice. Fotografija je nastala u izbjeglištvu. Na njoj su moja porodica i prijatelji. Nasmijani i sretni i puni nade da dolazi neko bolje vrijeme. A zapravo ni slutili nismo da će doći vrijeme u kome će nas sa ove fotografije biti sve manje. I da će nam osmjesi biti sve tiši. Danas ova fotografija u meni budi i radost i tugu. Radost zbog vremena u kojem je nastala.  A tugu zbog ljudi koji danas jako nedostaju. Koji su bili oslonac i utočiste, ljudi bez kojih od trenutka kada su nas napustili sreća više  nikada nije bila potpuna. Voljela bih da mogu vratiti vrijeme i ponoviti ovu fotografiju, i svim ljudima sa fotografije reći da ih mnogo volim.