Kao što ste mogli pročitati u mojim predhodnim tekstovima, osoba sam sa cerebralnom paralizom.
I gotovo svaki moj tekst objavljen prije ovoga ima veze sa tim.
I onaj doktor o kojem sam pisala, i to kako moji dani prolaze i to kako se ja osjećam.
Želim samo da onaj ko bude citatao ovaj tekst shvati da ja i ako živim sa tom dijagnozom, ja se tako ne osjećam.
Ja sam samo osoba koja je od samog rođenja naučila da se bori sa preprekama koje mi je život servirao.
Odrasla sam puno prije svojih vršnjaka.
Naučila koje su to bitne vrijednosti života.
I ja imam snove i ambicije mada do ostvarenja tih snova puno teze dolazim, a nekada ih i ne ostvarim.
NAJTEŽI DIO OVE MOJE PRIČE SU PREDRASUDE
Kad sam bila dijete nikakve predrasude me nisu doticale.
Ali kako sam odrastala sve je postajalo teže.
Jer moj problem nije intelekt, nego fizičke prirode.
Ali samo zbog naziva dijagnoze i mog "drugacije hodanja" ljudi imaju predrasude i to je ono sto mi najviše smeta i sto me boli.
Bilo je dana kad je bilo teško i kad sam poželjela odustati od svega... I ima ih i sada, sto vjerujem da ste mogli osjetiti kroz moje predhodne tekstove.
Ali iako je ta borba svakodnevna, uvijek nekako nađemsnage da nastavim dalje.
JER ODUSTAJANJE NIKAD NIJE OPCIJA!
Primjedbe
Objavi komentar