Ovih dana u mislima mi je i jedna žena, moja nastavnica iz osnovne škole. Žena s kojom sam imala poseban odnos rekla bih. Žena koja je bila uvijek tu za mene. Koja se prema meni odnosila zaštitnički. Koja me je pazila kao majka.
Kad sam završila školu, često sam se pitala jesam li i ja njoj ostala u lijepom sjećanju kao što je ona meni.
Često sam u glavi razvijala sliku našeg susureta i maštala o njemu.
Pitala se da li bi njena reakcija bila i danas srdačna kao i prije mnogo godina.
A onda se naš susret dogodio. Bilo je to prije dvije godine.
Jednog poslijepodneva došla sam u školu u kojoj radi.
Razlog dolaska je bio ispraćaj učenika na maturu.
Dok sam stajala u holu škole i slušala galamu djece, prolazila je pored mene. Moje srce je ubrzano kucalo, pozdravila sam je sa dobar dan. Zaustavila se i pogledala u mene.
Vratila se korak unatrag. Na trenutak zastala kao da je prelistavala stari dnevnik.
Kad me je prepoznala zagrlila me je. U njenom zagrljaju sam osjetila istu emociju kao i prije mnogo godina.
Ostala je ista. Čak je i mirisala isto.
Bio je to susret pun emocija...
Susret u kojem sam shvatila da ipak nisam zaboravljena.
Ovaj susret je potvrdio da sam ipak ostavila trag u njenom srcu, baš kao i ona u mom.
Primjedbe
Objavi komentar