živimo život bez empatije

Znate kao osoba sa cerebralnom paralizom odnosno osoba koja je većinu svog vremena kod kuće dosta razmišljam.

Po nekad se pitam kako ljudi koji nemaju nikakvih zdravstvenih tegoba zamišljaju nas koji smo drugačiji od njih.

Evo konkretno kad sam ja u pitanju, nemam nekih većih poteškoća osim toga što "drugacije hodam". Intelektualno sam sasvim savjesna, empatija i sposobna. Ali s obzirom na to da je moj problem fizičke prirode i vidljiv društvo me odmah degradira.

Po nekad imam osjećaj da me ni moja porodica, prijatelji i poznanici ne poznaju ili samo glume da me znaju i da su mi podrška

Pitam se pomisle li i kada da i ja imam svoje potrebe, da živim život kao i svi drugi. Da sam u društvu priznata bez obzira na fizičko stanje i to koju sam školu završila.

Međutim što više vrijeme odmiče sve više vidim da sam sve manje bitna.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

HOĆE LI SAN POSTATI STVARNOST?

Majka i sestra su razgovarale putem video poziva. U jednom trenutku sestra govori kako će svoju kćerku voditi na pregled kod prof dr. Gavrankapetanovića. Kad sam čula za taj njihov razgovor u meni su već počele da se bude neke emocije jer naravno pomislih- idem i ja! Već zamišljam u glavi kako će izgledati taj naš susret. Doktora nisam vidjela dvadeset godina pa u glavi imam milion pitanja " Hoće li me prepoznati"?" Hoće li mu biti drago kad me vidi"? i tako u nedogled. Sanjam ovaj susret godinama i sad kad sam konačno blizu ostvarenja toga sna, moram priznati da me je pomalo i strah. Strah da su moja očekivanja prevelika. Možda njemu neće značiti ništa ovaj naš susret. A ja naš ponovni susret zamišljam kao i prije dvadeset godina. Ja dijete a on moj heroj sa najljepšim osmjehom i najvedrijim očima koje sam vidjela. Vidim ga na kraju onog hodnika na dječjem odjeljenju ortopedije. Raširio mi ruke i s osmj...

Pročitajte više

USPOMENE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Jučer sam nakon dugo vremena posjetila svoje selo. Tamo se nekada živjelo punim plućima. Avlije su bile pune ljudskih glasova, a smijeh djece mogao se čuti do kasno u noć. Danas je nažalost potpuno drugačije, vrijeme kao da je stalo. Kada sam stala pred staru kuću srce mi je zadrhtalo. Pomislila sam kako će iskočiti iz grudi. Sve je bilo isto, čak i stari suhozid prkosi godinama, a zrak i dalje nosi prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Dok je brat završavao poslove oko kuće odlučila sam krenuti cestom kojom smo nekada svakodnevno prolazili. Starom vijugavom cestom koja pamti naše dječije korake. Zatvorila sam oči i pustila sjećanjima da me vode. Zamišljala sam nas djecu;bosonogu i prašnjavu. Trčimo i smijemo se se sve dok potpuno ne smrkne. Na trenutak sam ponovo bila ono razigrano dijete sa sela, čija je jedina briga bila igra. A onda je došao trenutak rastanak sa uspomenama koje život znače.

Pročitajte više

MIRIS DJETINJSTVA

Otvorila sam vrata stare kuće. Dočekao me prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Počele su da se vraćaju slike, bezbrižnih trenutaka koje smo proveli tu. Na trenutak kao da sam osjetila i miris jutarnje kafe, glasove i opušteni razgovor ljudi koji su nekada ispunjavali taj prostor,a koji nisu više s nama. U sjećanju su mi i oni vreli ljetni dani koje smo kao djeca provodili na vrelom asfaltu, dok bi roditelji bili na poslu. A naše nene i dede negdje u hladovini pili kafu. Moram priznati da sam kao dijete voljela osim u igri vrijeme provoditi slušajući priče onih starijih. Uvijek mi je bilo zanimljivo slušati to kako su oni nekada živjeli, kako su radili na zemlji... Evo i sada dok ovo pišem, vidim dedu kako suznih očiju, i pogledom punim čežnje, mota svoju cigaru. I rukom koja drhti uzima fildzan iz s kafom. I govori glasom u kojem se osjeti čežnja kako su oni radili puno teže poslove nego što se danas mogu i zamisliti. Slušajući te priče pokuš...

Pročitajte više

MOJ ŽIVOT IZMEĐU REDOVA

Pretraži ovaj blog