Moje djetinjstvo u velikom dijelu obilježili su bolnički dani. Danas se često prisjetim tih dana.
Dana, koji su na neki način oblikovali moj život danas.
Često mi na umpadnu one sobe, hodnoci dječje ortopedije u Sarajevu.
Sigurna sam da kada bi zidovi onih soba na odjelu mogli govoriti - ispričali bi bezbroj priča.
Priča o zabrinutim izrazima lica roditelja dok čekaju vjesti i rijeke suza koje su majke isplakale pored kreveta svoje djece.
Ali ispičali bi sigurno i još puno toga...
O osmijesima djece koji su iako kroz bol pronalazili snagu da nastave dalje. I čiji su iskreni osmijesi pronalazili put do srca svih prisutnih.
Tamo se vodila borba za svaki korak i slavio svaki i najmanji uspijeh.
O ljubaznosti medicinskog osoblja koji su mi kao djetetu bili vjetar u leđa za napredak.
Danas često evociram uspomene iz tog perioda. Sjećam se borbe ali i snage koja je proizlazila iz nje. Sjećam se dobrote , podrške i prijateljstava koja su se izrodila među djecom.
Upravo sam u onoj bolničkoj sobi naučila da se upornost i vjera uvijek isplate.
Možda sam na teži način naučila koliko život može biti surov.
Ali meje ta surovost naučila da nikada ne odustanem.
Naučila me je da budem empatična prema drugim ljudima- posebno prema onim najslabima.
Primjedbe
Objavi komentar