Preskoči na glavni sadržaj

TIHA VELIČINA

Jutros sam slušala interviju sa prof.dr. Gavrankapetanovićem. Povodom obilježavanja dana grada Sarajeva, bio je gost jutarnjeg programa jedne domaće tv kuće.

Teme ovog intervijua su bile razne. Od onih ratnih i spašavanja ranjenika u opkoljenom Sarajevu do liječenja  pacijenata danas.

Naravno, nije ovo prvi put da slušam njegove intervijue, ali koliko god njegovih intervijua poslušala, uvijek ostanem oduševljena.

 Svaki put kad ga gledam i slušam, njegova smirenost i blagi izraz lica me uvijek iznova fasciniraju.

Oni koji ga poznaju ili su ga imali prilike upoznati, mogu posvjedočiti da je on zapravo i na ulici ili svom radnom mjestu, zaista takav. 
Vječiti optimista i onaj koji za svakoga ima lijepu riječ.

Ono što profesora  također čini posebnim je to što kroz svoj rad poseban akcent stavlja na djecu i njihove porodice.

Pa je tako tokom ovoga razgovora spomenuo  kako mu je djevojčica koju liječi pet godina, prije nekoliko dana donijela zlatnu medalju koju je osvojila na nekom natjecanju i rekla: "Za ovu medalju ste Vi zaslužni jer Vi liječite nas bolesnu djecu".

Dodajući da mu ove rijeci više znače nego bilo koja nagrada ( dva puta dobitnik Šestoaprilske nagrade) i priznanja koje je dobio.

Što dovoljno govori kakav je čovjek ustvari.
A kao neko ko ga je upoznao kao dijete, sa sigurnošću mogu reći da je to zaista tako.






Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

HOĆE LI SAN POSTATI STVARNOST?

Majka i sestra su razgovarale putem video poziva. U jednom trenutku sestra govori  kako će svoju kćerku voditi na pregled kod prof dr. Gavrankapetanovića. Kad sam čula za taj njihov razgovor u meni su već počele da se bude neke emocije jer naravno  pomislih-  idem i ja! Već zamišljam u glavi kako će izgledati taj naš susret.  Doktora nisam vidjela dvadeset godina pa u glavi imam milion pitanja " Hoće li me prepoznati"?" Hoće li mu biti drago kad me vidi"?   i tako u  nedogled.  Sanjam ovaj susret godinama i sad kad sam konačno blizu ostvarenja toga sna, moram priznati da me je  pomalo i strah.  Strah da su moja očekivanja prevelika. Možda njemu neće značiti ništa ovaj naš susret. A ja naš ponovni susret zamišljam kao i prije dvadeset godina. Ja dijete a on moj heroj sa najljepšim osmjehom i najvedrijim  očima koje sam vidjela.  Vidim ga na kraju onog hodnika na dječjem odjeljenju ortopedije. Raširio mi ruke i s osmj...

USPOMENE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Jučer sam nakon dugo vremena posjetila svoje selo. Tamo   se nekada živjelo punim plućima. Avlije su bile pune ljudskih glasova, a smijeh djece mogao se čuti do kasno u noć. Danas je nažalost potpuno drugačije, vrijeme kao da je stalo. Kada sam stala pred staru kuću srce mi je zadrhtalo. Pomislila sam kako će iskočiti iz grudi. Sve je bilo isto, čak i stari suhozid prkosi godinama, a zrak i dalje nosi prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Dok je brat završavao poslove oko kuće odlučila sam krenuti cestom kojom smo nekada svakodnevno prolazili. Starom vijugavom cestom koja pamti naše dječije korake. Zatvorila sam oči i pustila sjećanjima da me vode. Zamišljala sam nas djecu;bosonogu i prašnjavu. Trčimo i smijemo se se sve dok potpuno ne smrkne. Na trenutak sam ponovo bila ono razigrano dijete sa sela, čija je jedina briga bila igra. A onda je došao trenutak rastanak sa uspomenama koje život znače.

MIRIS DJETINJSTVA

Otvorila sam vrata stare kuće. Dočekao  me prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Počele su da se vraćaju slike,  bezbrižnih trenutaka koje smo proveli tu. Na trenutak kao da sam osjetila i miris jutarnje kafe, glasove i opušteni razgovor ljudi koji su nekada ispunjavali taj prostor,a koji  nisu više  s nama. U sjećanju su mi i oni vreli ljetni dani koje smo kao djeca provodili na vrelom asfaltu, dok bi roditelji bili na poslu. A naše nene i dede negdje u hladovini pili kafu. Moram priznati da sam kao dijete voljela osim u igri vrijeme provoditi slušajući priče onih starijih. Uvijek mi je bilo zanimljivo slušati to kako su oni nekada živjeli, kako su radili na zemlji... Evo i sada dok ovo pišem, vidim dedu kako suznih očiju, i pogledom punim čežnje, mota svoju cigaru. I rukom koja drhti uzima fildzan iz s kafom.  I govori glasom u kojem se osjeti čežnja kako su oni radili puno teže poslove nego što se danas mogu i zamisliti. Slušajući te priče pokuš...