Počele su da se vraćaju slike, bezbrižnih trenutaka koje smo proveli tu.
Na trenutak kao da sam osjetila i miris jutarnje kafe, glasove i opušteni razgovor ljudi koji su nekada ispunjavali taj prostor,a koji nisu više s nama.
U sjećanju su mi i oni vreli ljetni dani koje smo kao djeca provodili na vrelom asfaltu, dok bi roditelji bili na poslu.
A naše nene i dede negdje u hladovini pili kafu.
Moram priznati da sam kao dijete voljela osim u igri vrijeme provoditi slušajući priče onih starijih.
Uvijek mi je bilo zanimljivo slušati to kako su oni nekada živjeli, kako su radili na zemlji...
Evo i sada dok ovo pišem, vidim dedu kako suznih očiju, i pogledom punim čežnje, mota svoju cigaru. I rukom koja drhti uzima fildzan iz s kafom. I govori glasom u kojem se osjeti čežnja kako su oni radili puno teže poslove nego što se danas mogu i zamisliti.
Slušajući te priče pokušavala sam zamisliti tu sliku- pitati se kako bismo mi izgledali u tome vremenu.
Vremenu u kojem se po dedinom pogledu dalo naslutiti da je sve bilo ljepše.
Primjedbe
Objavi komentar