Mi djeca smo konačno dočekali dugo iščekivani ljetni raspust.
Dane smo provodili u igri i druženju, sve do večeri, kad bismo odlazili kućama kako bismo uživali u navažnijoj sporednoj stvari na svijetu - nogometu.
U vremenu u kojem sam odrastala svi smo voljeli nogomet. I dječaci i djevojčice.
Još kao mala, sa nekih pet ili šest godina, počela sam navijati za jedan klub iz Španije i njihovu reprezentaciju. Sjećam se te godine je Španija na prvenstvo došla kao favorit, a očekivanja su bila ogromna.
Sjećam se kako bismo se mi djeca skupili pred kućom i zajedno gledali kako Španija igra. Uživali smo u potezima Xavia, inieste i Casillasa, uz puno smjeha, uzvika ii neke posebne dječje radosti koja se ne može objasniti.
U tim trenucima činilo se kao da sve stane, a da postoji samo i igra, lopta i mi - zajedno, bez briga.
Danas, kad se prisjetim tih dana, shvatam da nisu bile važne samo utakmice.
Bili su važni ti trenuci, to zajedništvo i osjećaj sreće koji je bio tako jednostavan, a tako potpun.
Sigurna sam da se takva ljeta više neće ponoviti - i baš zato čuvam uspomene da me podsjete koliko smo nekada bili sretni.
Primjedbe
Objavi komentar