Na balkonu je stajla tišina koja nije bila prazna, nego zategnuta kao misao koju čovjek ne izgovara na glas. U zraku pred kišu osjećala se nelagoda bez razloga, ona blaga težina koja se uvlači u unutrašnjost prije nego se promjena dogodi. Kao da i čovjek i nebo istovremeno čekaju da neko popusti.
Naslonjena na ogradu posmatrala sam oblake kako se polako skupljaju nad mahalom. Nisu bili prjeteći, niti posebno tamni. Ipak nosili su onu poznatu najavu da se nešto približava. Nešto što još nije stiglo, ali je već dovoljno blizu da promjeni raspoloženje.
Čudno je kako čovjek ponekad osjeti promjenu prije nego što se ona dogodi.
Nema jasnog razloga, nema događaja koji bi objasnio nemir. Sve izgleda isto kao jučer, a opet ništa nije isto. Kao da se negdje ispod površine svakodnevice pomjera nešto što nema ime.
Zato volim trenutke pred kišu. U njima postoji iskrenost koju sunčani dani često sakriju. Kiša ne obećava ništa. Ona samo dođe. Ponekad donese svježi zrak, novu misao. A ponekad i odluku koju sam dugo odgađala.
Dok čekam da padnu prve kapi kiše, razmišljam kako većina stvari u životu vjerovatno tako i dolazi. Dugo ih čekamo, osjećamo njihovo prisustvo i prije nego ih možemo vidjeti. A onda se dogode jednostavno bez velike buke. I donesu olakšanje baš kao što će vjerovatno i kiša koja uskoro dolazi...
Primjedbe
Objavi komentar