Kiša je padala onako kako misli padaju pred zoru- tiho, uporno i bez namjere da prestane. Sjedila sam kraj prozora i posmatrala kako se svjetla grada lome po mokrom asfaltu. Ljudi su prolazili ubrzano, sa rukama u džepovima i pogledima zabijenim u zemlju, kao da svi nešto kriju od neba.
Najviše me umara to što ne razlikujem usamljenost od umora.
Nekad sam mislila da čovjek mora imati nekoga kome će ispričati sebe. Danas jedva uspjevam govoriti i sama sa sobom. U meni kao da žive dvije osobe: ona koja želi biti spašena i ona koja uživa u vlastitom potonuću. I svake noći vode isti razgovor.
"Pretjeruješ", govori prva.
"Nedovoljno", odgovara druga.
Pokušavam pronaći trenutak kada je sve počelo. Ljudi misle da se lom dogodi naglo- jedan odlazak, jedna rečenica presječe život na pola. Ali pravi lomovi dolaze sporo. Kao vlaga u zidovima. Neprimjetiš ih dok jednog dana ne osjetiš da ništa više u tebi nije suho.
Ima jedna rečenica, koju dugo nisam razumjela:" Po nekada je biti dobar naporno, jer srce koje stalno pomaže nosi težinu tuđih bolova".
Dobrota umori čovjeka do te mjere, da polako počinje nestajati. Sagorjevati poput svjeće.
Često me ljudi pitaju "kako sam"? Čudno je kako najteža pitanja imaju najkraći oblik. Poželim reći istinu: da se smijem cijeli dan,a da osjećam kako polako nestajem. Da postoje jutra kad mi se i vlastito ime čini kao neko koga sam poznavala. I da umor nema uvijek veze sa snom.
Umjesto toga odgovorim:"Dobro".
I baš u tom trenutku shvaćam da zapravo ne lažem druge- nego štitim ono malo dostojanstva koje im je ostalo između dvije tišine.
Primjedbe
Objavi komentar