Tada najviše osjetim svoju cerebralnu paralizu, ne u tijelu nego u mislima koje se umore od stalnog prilagođavanja. Od toga da razmišljam o svakom koraku koji u toku dana napravim. Jer, svaki napravljeni korak nosi emocije koje ljudi rijetko vide. Tihu iscrpljenost koju svaki dan donese.
Ima u meni i ljutnje. Ne glasne, ne dramatične. Nego one potisnute, duboke. Ljutnje jer svijet često ne pita kako je meni, nego šta ja mogu.
Kao da moj život stalno mora imati objašnjenja, kao da se moram stalno dokazivati.
I ta ljutnja me nekad zaboli više nego fizički umor, jer je ne znam izgovoriti.
Ali ima i nježnosti. Prema sebi, polako naučene. I trenutaka kada ne kritikujem svaki svoj pokret, nego ga samo prihvatim. I kažem sebi: " Ovako je moralo biti". I da je ovo sve dio iskušenja sa kojim se moram nositi najbolje što znam.
Najdublja emocija je tuga koja nema ime. Nije to stalna tuga, nego povremeni val koji dođe kad shvatim koliko sam se puta osjećala nevidljivo. Kroz godine sam naučila da tugu ne guram odmah u stranu. Pustim je da prođe kroz mene, jer znam da me ne definiše - samo me podsjeti da sam ljudsko biće koje osjeća.
I možda je to ono što danas najviše učim: da ne moram birati samo jaku verziju sebe da bih bila vrijedna. I da sve te emocije, koliko god bile teške, zapravo znače da sam živa.
Primjedbe
Objavi komentar