Preskoči na glavni sadržaj

MOJA DIJAGNOZA NISAM JA

Dugo sam mislila da me ljudi vide prvo kroz ono što mi je dijagnosticirano,tek onda kao osobu.

Cerebralna paraliza je dio mog života. Ona utiče na moj život. Na moj tempo. Na neke moje mogućnosti.
Ali ona nije moj karakter.
Nije moj humor. Nije moja snaga. Postoje dani kada me umor savlada. Kad me frustracija preplavi. Kad bih voljela da je lakše.
Ali postoje i dani kada se smijem najglasnije u prostoriji.
Kad sam hrabra. Kad inspirišem  druge- a da toga možda nisam ni svjesna.

Ljudi često ne znaju kako da mi priđu- ili to jednostavno ne žele.
Neki me sažalijevaju. Neki me precjenjuju. Neki podcjenjuju. Rijetki me samo gledaju kao- mene.

A ja sam mnogo vise. Ja sam osoba koja voli razgovore.
Koja previše razmišlja. Koja voli do srži. Koja osjeća intenzivno. Koja sanja. Koja se boji.

Moje tijelo ima svoje granice. Ali moj identitet nije ograničen dijagnozom.
Ne želim da budem inspiracija samo zato što postojim.
Ne želim da budem "jadna".
Ne želim da budem "heroina".
ŽELIM DA BUDEM- ČOVJEK 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

HOĆE LI SAN POSTATI STVARNOST?

Majka i sestra su razgovarale putem video poziva. U jednom trenutku sestra govori  kako će svoju kćerku voditi na pregled kod prof dr. Gavrankapetanovića. Kad sam čula za taj njihov razgovor u meni su već počele da se bude neke emocije jer naravno  pomislih-  idem i ja! Već zamišljam u glavi kako će izgledati taj naš susret.  Doktora nisam vidjela dvadeset godina pa u glavi imam milion pitanja " Hoće li me prepoznati"?" Hoće li mu biti drago kad me vidi"?   i tako u  nedogled.  Sanjam ovaj susret godinama i sad kad sam konačno blizu ostvarenja toga sna, moram priznati da me je  pomalo i strah.  Strah da su moja očekivanja prevelika. Možda njemu neće značiti ništa ovaj naš susret. A ja naš ponovni susret zamišljam kao i prije dvadeset godina. Ja dijete a on moj heroj sa najljepšim osmjehom i najvedrijim  očima koje sam vidjela.  Vidim ga na kraju onog hodnika na dječjem odjeljenju ortopedije. Raširio mi ruke i s osmj...
Objavi komentar
Pročitajte više

USPOMENE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Jučer sam nakon dugo vremena posjetila svoje selo. Tamo   se nekada živjelo punim plućima. Avlije su bile pune ljudskih glasova, a smijeh djece mogao se čuti do kasno u noć. Danas je nažalost potpuno drugačije, vrijeme kao da je stalo. Kada sam stala pred staru kuću srce mi je zadrhtalo. Pomislila sam kako će iskočiti iz grudi. Sve je bilo isto, čak i stari suhozid prkosi godinama, a zrak i dalje nosi prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Dok je brat završavao poslove oko kuće odlučila sam krenuti cestom kojom smo nekada svakodnevno prolazili. Starom vijugavom cestom koja pamti naše dječije korake. Zatvorila sam oči i pustila sjećanjima da me vode. Zamišljala sam nas djecu;bosonogu i prašnjavu. Trčimo i smijemo se se sve dok potpuno ne smrkne. Na trenutak sam ponovo bila ono razigrano dijete sa sela, čija je jedina briga bila igra. A onda je došao trenutak rastanak sa uspomenama koje život znače.
1 komentar
Pročitajte više

STARA FOTOGRAFIJA

Dok sam preturala po  ladici neke papire, nađoh-  staru fotografiju. Iako je požitjela i izbledjela od vremena, izmamila mi je osmjeh na lice. Fotografija je nastala u izbjeglištvu. Na njoj su moja porodica i prijatelji. Nasmijani i sretni i puni nade da dolazi neko bolje vrijeme. A zapravo ni slutili nismo da će doći vrijeme u kome će nas sa ove fotografije biti sve manje. I da će nam osmjesi biti sve tiši. Danas ova fotografija u meni budi i radost i tugu. Radost zbog vremena u kojem je nastala.  A tugu zbog ljudi koji danas jako nedostaju. Koji su bili oslonac i utočiste, ljudi bez kojih od trenutka kada su nas napustili sreća više  nikada nije bila potpuna. Voljela bih da mogu vratiti vrijeme i ponoviti ovu fotografiju, i svim ljudima sa fotografije reći da ih mnogo volim.
3 komentara
Pročitajte više