Veći dio vremena provela sam u bolnici. Na pregledima. U neizvjesnosti. Ipak danas kad pogledam unazad, čini mi se da sam tada više nego sada bila ispunjena i sretna.
Možda je tome doprinjela dječija sposobnost da pronađe radost čak i u težini. Možda je to bio osjećaj da sam okeužena ljudima koji su mi dali pažnju, toplinu i sigurnost. Doktori i medicinsko osoblje, koji su tada bili moja sakodnevica, postali su više od osoba koji obavljaju svoj posao - bili su prijatelji, gotovo porodica.
Na putu do kontrole stomak mi se stezao, a prsti nesvjesno igrali ivicom jakne. Pred vratima bi zastala na trenutak, pitajući se hoće li biti sve uredu.
Ali čim bih ugledala poznata lica u hodniku
nešto bi me popustilo u grudima. Kao da sam se vraćala na mjesto gdje sam bila sigurna, i gdje strah nije imao težinu.
Dvadeset godina kasnije, nosim ih sa sobom u sjećanjima. Pamtim imena, lica, način na koji su unosili svjetlost u moje dane.
Ponekad poželim da ih ponovo sretnem. Da vidim kako danas izgledaju, kako žive... i možda da im kažem ono što tada nisam znala izgovoriti.
Jer u tim ljudima i u tim danima pronašla sam dio sebe koji je znao vjerovati, osjećati i biti sretan, čak i kad su okolnosti bile teške. I taj dio i danas živi u meni, svijetlost koja me uvijek može vratiti kući - u djetinjstvo, tamo gdje sam bila sretna.
❤️
OdgovoriIzbriši