Jutros dok pijem jutarnju kafu razmišljam kako kafa sa samim sobom nikad nije samo kafa. To je trenutak kad utišam svijet oko sebe i ostanem nasamo sa mislima koje tokom dana često potiskujem. Dok para polako nestaje iznad šolje, a prvi gutljaj donese poznatu toplinu, počinjem da slušam sebe. Bez tuđih pitanja, bez obaveza i bez potrebe da bilo kome objašnjavam kako se osjećam.
U tim trenucima prebirem po danima koji su prošli. Prisjetim se glasova koje više čujem uz jutarnju kafu i ljudi čija su mjesta za stolom odavno ostala prazna.Riječi koje su ostavile trag. Nekada se nasmijem uspomeni, nekada zastanem nad onim što nisam rekla, a ponekad jednostavno uživam u tišini. Nekada shvatim da mi najviše nedostaju razgovori koje nisam stigla voditi.
Dok se kafa polako hladi, a stan još uvijek šuti, osjećam kako se misli jedna po jedna spuštaju na svoje mjesto.
Kafa sa samim sobom nije uvijek znak samoće. Naprotiv to je prilika da saberem misli i čujem sebe . Udahnem malo mira i podsjetim se da ne moram uvijek tražiti odgovore daleko od sebe.
Ponekad ih pronađem upravo tu između dva gutljaja kafe i nekoliko trenutaka tišine. U tim malim, običnim trenucima često se krije najviše istine o nama samima.
Primjedbe
Objavi komentar