Gledam danas ovu djecu kako izlaze iz škole. Posljednji je dan nastave, ljetni raspust je konačno počeo. Smiju se, dovikuju jedni drugima, trče kao da ih iza školskih vrata čeka nešto veliko. Možda ih i čeka.
Dok ih posmatram uhvatim sebe kako tražim vlastiti odraz u njihovim licima.
U moje vrijeme ljetni raspust nije bio samo kraj škole. Bio je to praznik slobode. Dolazio je polako kroz posljednje majske dane i vrela junska jutra, dok smo pogledima bježali prema prozorima učionica i zamišljali rijeke, livade i beskrajna popodneva koja nas čekaju. Posljednje školsko zvono nije značilo kraj nastave: ono je otključavalo jedan sasvim drugačiji svijet. Sjećam se kako bi po dolasku kući bacila torbu negdje u ugao sobe uz želju da je ne vidim do jeseni.
I zaista od tog trenutka počinjao je život koji nije poznavao satnicu ni raspored. Dani bi se budili sa suncem, a završavali tek kad se na nebu pojave prve zvijezde. Vrijeme tada nije jurilo. Razlijevalo se sporo i široko poput rijeke u ljetnim mjesecima. Nismo imali mnogo ali nam je značilo sve. Jedna lopta bila je dovoljna da okupi cijelo društvo. Seoski put bio je naš koridor slobode, a livade najljepši stadion na svijetu. Vozili smo bicikle bez straha i cilja. Radoznalost je bila ta koja nas je tjerala da poželimo vidjeti šta se nalazi iza svake krivine.
Penjali smo se na drveća kao da osvajamo planinske vrhove. Sjećam se trešanja koje bismo brali krišom i večeri koje se spuštaju polako. Tada nam nije trebalo mnogo da budemo sretni. Dovoljno je da nas ima nekoliko na istom mjestu i da je pred nama još jedan cijeli dan.
A prijateljstva... ona su se gradila drugačije. Nismo se dogovarali porukama. Dovoljan je bio jedan glas ispod prozora i dozivanje preko avlije i već smo svi bili zajedno.
Djelili smo lopte, bicikle, tajne, snove.
Svaka generacija vjeruje da su njena ljeta najljepša. Možda je to samo varka uspomena koja s godinama dobija toplije boje.
Današnja djeca sigurno stvaraju uspomene i sanjaju svoje snove i bezbrižne dane.
Jednoga dana i oni će ispraćati nekoga iz škole i prisjećati se svojih ljeta.
Ipak dok posmatram djecu u meni se budi neka tiha čežnja. Ne za mjestima, ne za igračkama, pa čak ni za ljudima koje je vrijeme odvelo na različite strane. Čežnja za osjećajem koji se više neće vratiti. Za onom bezbrižnošću zbog koje je svaki dan bio pustolovina.
Jer danas znam što tada nisam znala. Nisu ljeta nikad bila duža nego danas. Nije ni sunce jače grijalo, niti su zvijezde sijale drugačije. Bili smo djeca. A djeca imaju rijedak dar da običan dan pretvore u uspomene koje traju cijeli život. Zato mi se čini da nisu prošla samo moja ljeta. Prošlo je jedno vrijeme u kojem je sreća stanovala u sitnicama.
Primjedbe
Objavi komentar