Preskoči na glavni sadržaj

TIHA JEKA U MENI


Iako sunčan dan sam započela s nekom težinom, ne samo u grudima nego cijelog tijela. Muči me neka tjeskoba koja nema ime. Tiha ali iscrpljujuća. I ne nije ona došla ne najavljeno. Polako se nakupljala proteklih dana. Kako čuvam djecu od tetke i sestre, približavanjem njihovog ljetnog rspusta, tjeskoba u meni je sve više rasla. Rasla je kao tiha jeka u prostoriji. Postajala je toliko glasna da je nisam mogla izignorisati. Jučer je val bjesa svu tu tjeskobu i ljutnju izbacio na površinu.

Kad su tjeskoba i bijes našli put do vanjskog svijeta, uslijedila je briga o tome šta će ljudi reći. Hoće li me razumjeti ili osuditi.

Sjećam se trenutka nakon svega. Ostala

sam sama u tišini, dok su se u meni još uvijek smjenjivali nemir i krivnja. Pogledala sam oko sebe i sve je bilo isto — ista soba, iste stvari na svojim mjestima, isti zvukovi izvana — a u meni kao da se nešto pomjerilo.

Telefon je ostao pored mene. Nekoliko puta sam ga uzela u ruke, pa spustila. Imala sam potrebu da objasnim, da kažem da to nisam bila samo ja u tom jednom trenutku. Da iza tog bijesa postoje dani umora, prešućenih osjećaja i pokušaja da sve držim pod kontrolom.Očekivala sam podršku. Možda samo jednu rečenicu koja bi mi pokazala da je neko vidio i ono prije tog trenutka. Da nije vidio samo moj izljev, nego i sve ono što mu je prethodilo.

Ali podrška nije došla.

I onda se ponovo javila tjeskoba. Ona ista tiha prisutnost koja me pratila danima, samo sada pomiješana sa sumnjom u sebe.

Jesam li trebala šutjeti? Jesam li trebala biti jača? Jesam li imala pravo da mi bude teško?

I dok sam tražila odgovore u reakcijama drugih zaboravila sam na ono najvažnije — da je i prije nego što je iko drugi čuo moj glas, moje tijelo već dugo pokušavalo da mi nešto kaže.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

HOĆE LI SAN POSTATI STVARNOST?

Majka i sestra su razgovarale putem video poziva. U jednom trenutku sestra govori  kako će svoju kćerku voditi na pregled kod prof dr. Gavrankapetanovića. Kad sam čula za taj njihov razgovor u meni su već počele da se bude neke emocije jer naravno  pomislih-  idem i ja! Već zamišljam u glavi kako će izgledati taj naš susret.  Doktora nisam vidjela dvadeset godina pa u glavi imam milion pitanja " Hoće li me prepoznati"?" Hoće li mu biti drago kad me vidi"?   i tako u  nedogled.  Sanjam ovaj susret godinama i sad kad sam konačno blizu ostvarenja toga sna, moram priznati da me je  pomalo i strah.  Strah da su moja očekivanja prevelika. Možda njemu neće značiti ništa ovaj naš susret. A ja naš ponovni susret zamišljam kao i prije dvadeset godina. Ja dijete a on moj heroj sa najljepšim osmjehom i najvedrijim  očima koje sam vidjela.  Vidim ga na kraju onog hodnika na dječjem odjeljenju ortopedije. Raširio mi ruke i s osmj...
Objavi komentar
Pročitajte više

USPOMENE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Jučer sam nakon dugo vremena posjetila svoje selo. Tamo   se nekada živjelo punim plućima. Avlije su bile pune ljudskih glasova, a smijeh djece mogao se čuti do kasno u noć. Danas je nažalost potpuno drugačije, vrijeme kao da je stalo. Kada sam stala pred staru kuću srce mi je zadrhtalo. Pomislila sam kako će iskočiti iz grudi. Sve je bilo isto, čak i stari suhozid prkosi godinama, a zrak i dalje nosi prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Dok je brat završavao poslove oko kuće odlučila sam krenuti cestom kojom smo nekada svakodnevno prolazili. Starom vijugavom cestom koja pamti naše dječije korake. Zatvorila sam oči i pustila sjećanjima da me vode. Zamišljala sam nas djecu;bosonogu i prašnjavu. Trčimo i smijemo se se sve dok potpuno ne smrkne. Na trenutak sam ponovo bila ono razigrano dijete sa sela, čija je jedina briga bila igra. A onda je došao trenutak rastanak sa uspomenama koje život znače.
1 komentar
Pročitajte više

STARA FOTOGRAFIJA

Dok sam preturala po  ladici neke papire, nađoh-  staru fotografiju. Iako je požitjela i izbledjela od vremena, izmamila mi je osmjeh na lice. Fotografija je nastala u izbjeglištvu. Na njoj su moja porodica i prijatelji. Nasmijani i sretni i puni nade da dolazi neko bolje vrijeme. A zapravo ni slutili nismo da će doći vrijeme u kome će nas sa ove fotografije biti sve manje. I da će nam osmjesi biti sve tiši. Danas ova fotografija u meni budi i radost i tugu. Radost zbog vremena u kojem je nastala.  A tugu zbog ljudi koji danas jako nedostaju. Koji su bili oslonac i utočiste, ljudi bez kojih od trenutka kada su nas napustili sreća više  nikada nije bila potpuna. Voljela bih da mogu vratiti vrijeme i ponoviti ovu fotografiju, i svim ljudima sa fotografije reći da ih mnogo volim.
3 komentara
Pročitajte više