TIHA JEKA U MENI

Iako sunčan dan sam započela s nekom težinom, ne samo u grudima nego cijelog tijela. Muči me neka tjeskoba koja nema ime. Tiha ali iscrpljujuća. I ne nije ona došla ne najavljeno. Polako se nakupljala proteklih dana. Kako čuvam djecu od tetke i sestre, približavanjem njihovog ljetnog rspusta, tjeskoba u meni je sve više rasla. Rasla je kao tiha jeka u prostoriji. Postajala je toliko glasna da je nisam mogla izignorisati. Jučer je val bjesa svu tu tjeskobu i ljutnju izbacio na površinu.

Kad su tjeskoba i bijes našli put do vanjskog svijeta, uslijedila je briga o tome šta će ljudi reći. Hoće li me razumjeti ili osuditi.

Sjećam se trenutka nakon svega. Ostala

sam sama u tišini, dok su se u meni još uvijek smjenjivali nemir i krivnja. Pogledala sam oko sebe i sve je bilo isto — ista soba, iste stvari na svojim mjestima, isti zvukovi izvana — a u meni kao da se nešto pomjerilo.

Telefon je ostao pored mene. Nekoliko puta sam ga uzela u ruke, pa spustila. Imala sam potrebu da objasnim, da kažem da to nisam bila samo ja u tom jednom trenutku. Da iza tog bijesa postoje dani umora, prešućenih osjećaja i pokušaja da sve držim pod kontrolom.Očekivala sam podršku. Možda samo jednu rečenicu koja bi mi pokazala da je neko vidio i ono prije tog trenutka. Da nije vidio samo moj izljev, nego i sve ono što mu je prethodilo.

Ali podrška nije došla.

I onda se ponovo javila tjeskoba. Ona ista tiha prisutnost koja me pratila danima, samo sada pomiješana sa sumnjom u sebe.

Jesam li trebala šutjeti? Jesam li trebala biti jača? Jesam li imala pravo da mi bude teško?

I dok sam tražila odgovore u reakcijama drugih zaboravila sam na ono najvažnije — da je i prije nego što je iko drugi čuo moj glas, moje tijelo već dugo pokušavalo da mi nešto kaže.