DVADESET ŠESTI JULI

Dvadeset šesti je juli. Današnji dan je oblačan kao da nam poručuje da se ljeto polako primiče kraju.

Odlaze dani u kojima nisam znala ni koji je dan u sedmici, ni datum. Dani ispunjeni srećom i druženjem do kasno u noć.

Dok ovo pišem, pred očima mi se izlistavaju slike poput onih iz starog albuma.

Ali nisu to samo slike. To su čitavi mali svjetovi koji se otvore u jednom trenutku. 

Tu su lica ljudi koje ne viđam svaki dan. Tu su glasovi koji su bili dio moje svakodnevice. Tu su ulice kojima smo hodali svaki dan bez cilja, uvjereni da imamo svo vrijeme ovoga svijeta.

Vrijeme kad smo čekali da se neko pojavi ispred vrata. Kad su dogovori bili kratki, a druženja duga. Kad nije bilo potrebno imati plan, jer je i običan dan mogao postati uspomena.

I možda je vrijeme zapravo ono najvrijednije što smo imali a, nismo znali...

Sjećam se večeri kad bismo se razilazili tek kad bi nas tama natjerala. Jer uvijek je neko imao još jednu priču, još jedan razlog da ostanemo. Uvijek je bilo: " Još samo malo".

I možda je baš to bilo najljepši dio naših života.

Jer danas imamo satove koji nam pokazuju svaki trenutak, kalendare koji nas podsjećaju na svaki datum, obaveze koje popunjavaju svaki dan. A nekad smo imali samo vrijeme. I znali smo ga potrošiti na ono što je zaista vrijedno.

Na ljude.

Na smijeh.

Na prisutnost.

Čovjek tek kasnije shvati vrijednost nekih običnih dana. Dok traju mislimo da su samo još jedana nedjelja , jedan juli, još jedno ljeto. Kako godine prolaze postajemo svjesni da smo tada živjeli ono za čim danas  najviše čeznemo.

Ne nedostaje nam samo ljeto .

Nedostaje nam ona verzija nas koja je znala uživati bez mnogo razloga.

Ona koja je vjerovala da će neka lica ostati zauvijek tu. Ona koja nije znala da će jednog dana otvarati stare albume i zastati ispred stare fotografije duže nego što je planirala.

Zato me kraj ljeta uvijek malo zaboli.

Ne zbog hladnijih dana koji dolaze, nego zbog podsjetnika da ništa ne ostaje isto..

Zato su tu uspomene koje nas podsjete na neke lijepe trenutke, na to da smo pripadali nekiom ljepšem vremenu i bili dio njega.

I dok danas gledam ovo oblačno nebo iznad sebe, ne želim zaustaviti ljeto.

Želim mu zahvaliti.

Za dane koje nisam brojala.

Za noći koje su bile prekratke.

Za ljude koji su ih učinili posebnim.

Jer neka ljeta ne završe kad ih isprati juli.

Neka ostanu u nama, tamo gdje vrijeme više nema moć.