KAD KASNIJE POSTANE PREKASNO

S godinama čovjek nauči da se njegova vrijednost ne mjeri samo dobrotom, već i time koliko tereta može nositi na svojim ramenima.

To se ne dogodi odjednom. Dogodi se tiho, neprimjetno. Svaki put kad kažeš: " Nije teško", iako znaš da jeste. Svaki put kad si sebi obećala da možeš ovo pa još ono. I tako malo, po malo navikneš živjeti preko vlastitih granica.

A granice su čudna stvar. Ne nestanu. Samo ih iznova pomjeraš, sve dok više i ne znaš gdje su bile.

Tijelo pamti. Pamti svaki ne prospavani sat, svaki uzdah koji si progutala, svaki put kad si umor nazvala snagom.

Ali pamti i um. Svaki prešućeni osjećaj. Svaku suzu koju nisi pustila. Svaki trenutak u kojem si bila oslonac svima, a sebi posljednja na listi.

I onda jednog dana osjetiš težinu koju ne možeš objasniti. Nije nastala preko noći. Skupljala se godinama u svim onim " nije važno, proći će".

Tada shvatiš da umor nije samo nedostatak sna. Ponekad je to težina svih osjećaja koje smo nosili u tišini.

I zato se danas pitam...

Je li to "kasnije" kojim stalno odgađamo sebe, zapravo trenutak u kojem se neprimjetno, počinjemo gubiti?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

HOĆE LI SAN POSTATI STVARNOST?

Majka i sestra su razgovarale putem video poziva. U jednom trenutku sestra govori kako će svoju kćerku voditi na pregled kod prof dr. Gavrankapetanovića. Kad sam čula za taj njihov razgovor u meni su već počele da se bude neke emocije jer naravno pomislih- idem i ja! Već zamišljam u glavi kako će izgledati taj naš susret. Doktora nisam vidjela dvadeset godina pa u glavi imam milion pitanja " Hoće li me prepoznati"?" Hoće li mu biti drago kad me vidi"? i tako u nedogled. Sanjam ovaj susret godinama i sad kad sam konačno blizu ostvarenja toga sna, moram priznati da me je pomalo i strah. Strah da su moja očekivanja prevelika. Možda njemu neće značiti ništa ovaj naš susret. A ja naš ponovni susret zamišljam kao i prije dvadeset godina. Ja dijete a on moj heroj sa najljepšim osmjehom i najvedrijim očima koje sam vidjela. Vidim ga na kraju onog hodnika na dječjem odjeljenju ortopedije. Raširio mi ruke i s osmj...

Pročitajte više

USPOMENE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Jučer sam nakon dugo vremena posjetila svoje selo. Tamo se nekada živjelo punim plućima. Avlije su bile pune ljudskih glasova, a smijeh djece mogao se čuti do kasno u noć. Danas je nažalost potpuno drugačije, vrijeme kao da je stalo. Kada sam stala pred staru kuću srce mi je zadrhtalo. Pomislila sam kako će iskočiti iz grudi. Sve je bilo isto, čak i stari suhozid prkosi godinama, a zrak i dalje nosi prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Dok je brat završavao poslove oko kuće odlučila sam krenuti cestom kojom smo nekada svakodnevno prolazili. Starom vijugavom cestom koja pamti naše dječije korake. Zatvorila sam oči i pustila sjećanjima da me vode. Zamišljala sam nas djecu;bosonogu i prašnjavu. Trčimo i smijemo se se sve dok potpuno ne smrkne. Na trenutak sam ponovo bila ono razigrano dijete sa sela, čija je jedina briga bila igra. A onda je došao trenutak rastanak sa uspomenama koje život znače.

Pročitajte više

STARA FOTOGRAFIJA

Dok sam preturala po ladici neke papire, nađoh- staru fotografiju. Iako je požitjela i izbledjela od vremena, izmamila mi je osmjeh na lice. Fotografija je nastala u izbjeglištvu. Na njoj su moja porodica i prijatelji. Nasmijani i sretni i puni nade da dolazi neko bolje vrijeme. A zapravo ni slutili nismo da će doći vrijeme u kome će nas sa ove fotografije biti sve manje. I da će nam osmjesi biti sve tiši. Danas ova fotografija u meni budi i radost i tugu. Radost zbog vremena u kojem je nastala. A tugu zbog ljudi koji danas jako nedostaju. Koji su bili oslonac i utočiste, ljudi bez kojih od trenutka kada su nas napustili sreća više nikada nije bila potpuna. Voljela bih da mogu vratiti vrijeme i ponoviti ovu fotografiju, i svim ljudima sa fotografije reći da ih mnogo volim.

Pročitajte više

MOJ ŽIVOT IZMEĐU REDOVA

Pretraži ovaj blog