Sutra idemo na more.
U meni radost i nervoza.
Svaki odlazak na more je oživljavanje uspomena i odlazaka iz djetinjstva.
Kad sam bila dijete, malo ko je na moru mogao boraviti više dana.
Zbog toga je svaki odlazak bio poput praznika.
Sjećam se da bismo se pripremali danima. Pakovali stvari. Kao da ćemo tamo biti mjesec dana. Smišljali šta ćemo sve raditi. Noć prije od uzbuđenja ne bismo mogli spavati.
Budni bismo dočekivali novi dan.
A danas osjećam nervozu svaki put pred odlazak... a posebno ovo ljeto.
Ovo ljeto sam prvi put gledala kako ljudi koje volim žive svoje dane, prave svoje planove, odlaze nekud bez mene.
I prvi put nisam pokušavala pronaći svoje mjesto u njihovim danima.
Učila sam sjediti sa strane. Ne zvati. Ne pitati. Ne čekati da me neko uključi.
Učila sam da i moj dan može početi i završiti, a da u njemu ne bude ničije tuđe ime.
U početku mi je to ličilo na samoću. Poslije sam shvatila da možda prvi put učim kako izgleda biti sa sobom
Ponekad pokušavam shvatiti šta je zapravo bio naš život od prije nekoliko godina. Je li bio stvaran ili sam ga takvim željela vidjeti?
Ne znam.
Ali jedno znam... voljela bih vratiti vrijeme.
Proživjeti još jedno nespavanje od uzbuđenja. Budna dočekati zoru. Spakovati stvari baš kao dijete.
I krenuti prema moru a da sa sobom ne nosim ništa osim radosti.
Primjedbe
Objavi komentar