Prije neku noć sjedili smo moja porodica i ja.
Povod je bila godišnjica braka moje tetke.
Svi smo bili tu.
A opet činilo se kao da smo kilometrima udaljeni jedni od drugih.
Tišina je sjedila za stolom zajedno s nama.
Gledala sam na ljude oko sebe, i kao i mnogo puta prije pomislila na oca, rahmetli.
Način na koji bi se nasmijao.
Na njegove šale kojima je znao presjeći tišinu baš onda kad niko drugi ne bi znao šta bi rekao.
Posebno se volio šaliti sa tetkom.
Za svaku godišnjicu braka imao je istu rečenicu:
"Dobro si izdržala s njim sve ove godine."
Čekala sam gotovo da je izgovori.
Ali nije.
Ostala je samo tišina
A onda su je prekinula djeca.
Pričali su o školi koja uskoro počinje.
O obavezama, nastavnicima.
I o tome ko je dobar nastavnik a ko baš i nije.
Šutjela sam i slušala.
U jednom trenutku neko je spomenuo moju razrednicu iz osnovne škole.
Usne su mi se nesvjesno razvukle u blag osmjeh.
I odjednom sam se vratila mnogo godina unazad.
Na jedan svoj rođendan.
Dan ranije pitala me: "Šta ćemo za rođendan?"
"Ništa", odgovorila sam.
Zaista nisam željela ništa.
Bila sam dijete koje nije voljelo pažnju.
Najradije bih kroz svaki važan dan prošla neprimjećeno.
Sutradan je u školi bila priredba za kraj prvog polugodišta.
Sjećam se da sam na nečiji nagovor otišla do prodavnice.
Na putu sam prošla pored njenog automobila.
Na zadnjem sjedištu bile su tri torte.
Tri.
Zastala sam pogledom na trenutak, ali nisam imala pojma zašto su tu.
Vratila sam se u školu.
Otvorila vrata učionice, bilo je mračno.
Pjesma je krenula.
Stajala sam na pragu kao zaleđena.
A onda sam je ugledala.
U uglu učionice.
Smijala se.
Na stolu su stajale tri torte.
Nisam znala šta da kažem.
Bilo me stid.
Ne znam zašto.
Valjda zato što je neko zbog mene napravio nešto tako veliko.
Prišla mi je i zagrlila me.
Ne sjećam se šta sam tada uradila.
Ne sjećam se ni šta sam rekla.
Sjećam se samo njenog osmjeha.
I tri torte na stolu.
Godinama kasnije shvatila sam da toga dana nisam dobila samo rođendanske torte.
Dobila sam dokaz da me je neko primjetio.
Čak i onda kada sam se trudila da me niko ne primjeti.
I možda zato mnogo godina kasnije, dok su djeca pričala o školi, a tišina sjedila među nama nisam zapravo slušala njihov razgovor.
Mislila sam na one tri torte.
Njen osmjeh.
Očevu šalu koju te večeri nisam čula.
I na to kako nam se neki ljudi vrate u misli baš onda kad najviše nedostaju.
Ponekad ih prizove jedna rečenica.
Jedan dječiji razgovor.
I tri torte.
Samo tri.
A u njima cijeli život.
Primjedbe
Objavi komentar