Preskoči na glavni sadržaj

SEZONA LAŽNOG SJAJA ( ili zašto jedva čekam kišu)



Sinoć sam sjedila u kafiću, koji je bio malo preglasan za moj ukus.
Oko mene su ljudi grozničavo hvatali ono što marketing naziva "posljednji trzaj ljeta". Kafa, preplanula ramena i glasan smijeh koji je zvučao pomalo isforsirano-  kao da svi imaju zakonsku obvezu da se zabavljaju jer kalendar kaže da je još uvijek sezona provoda.

Dok sam ispijala posljednji gutljaj kafe, uhvatila sam sebe u misli koja danas graniči sa društvenim grijehom: Jedva čekam da ljeto završi.

Ljeto je postalo agresivno. Ono zahtijeva da stalno budemo viđeni, da putujemo, da stvaramo uspomene pod vrelim, nemilosrdnim suncem koje ne prašta umor. Ako u augustu ili septembru odlučiš da vrijeme provedeš 
u zamračenoj sobi, osjećaš se kao da si zakazao na nekom nevidljivom ispitu .

Zato je jesen poštenije godišnje doba.

Jesen ti dozvoljava da se povučeš bez objašnjenja. Kad padne prva, teška dosadna kiša, niko te ne pita zašto si kod kuće. Ljudi obuku duže rukave, sakriju se iza kišobrana i grad konačno utihne. Melanholija jeseni je utješna jer te ne tjera da glumiš sreću. Ona ti daje pravo da budeš sam sa sobom, dok se priroda oko tebe polako gasi.

Sinoć sam u tom kafiću željela mir i luksuz da jednostavno ne moram ništa raditi. Samo postojati negdje između redova.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

HOĆE LI SAN POSTATI STVARNOST?

Majka i sestra su razgovarale putem video poziva. U jednom trenutku sestra govori  kako će svoju kćerku voditi na pregled kod prof dr. Gavrankapetanovića. Kad sam čula za taj njihov razgovor u meni su već počele da se bude neke emocije jer naravno  pomislih-  idem i ja! Već zamišljam u glavi kako će izgledati taj naš susret.  Doktora nisam vidjela dvadeset godina pa u glavi imam milion pitanja " Hoće li me prepoznati"?" Hoće li mu biti drago kad me vidi"?   i tako u  nedogled.  Sanjam ovaj susret godinama i sad kad sam konačno blizu ostvarenja toga sna, moram priznati da me je  pomalo i strah.  Strah da su moja očekivanja prevelika. Možda njemu neće značiti ništa ovaj naš susret. A ja naš ponovni susret zamišljam kao i prije dvadeset godina. Ja dijete a on moj heroj sa najljepšim osmjehom i najvedrijim  očima koje sam vidjela.  Vidim ga na kraju onog hodnika na dječjem odjeljenju ortopedije. Raširio mi ruke i s osmj...

USPOMENE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Jučer sam nakon dugo vremena posjetila svoje selo. Tamo   se nekada živjelo punim plućima. Avlije su bile pune ljudskih glasova, a smijeh djece mogao se čuti do kasno u noć. Danas je nažalost potpuno drugačije, vrijeme kao da je stalo. Kada sam stala pred staru kuću srce mi je zadrhtalo. Pomislila sam kako će iskočiti iz grudi. Sve je bilo isto, čak i stari suhozid prkosi godinama, a zrak i dalje nosi prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Dok je brat završavao poslove oko kuće odlučila sam krenuti cestom kojom smo nekada svakodnevno prolazili. Starom vijugavom cestom koja pamti naše dječije korake. Zatvorila sam oči i pustila sjećanjima da me vode. Zamišljala sam nas djecu;bosonogu i prašnjavu. Trčimo i smijemo se se sve dok potpuno ne smrkne. Na trenutak sam ponovo bila ono razigrano dijete sa sela, čija je jedina briga bila igra. A onda je došao trenutak rastanak sa uspomenama koje život znače.

MIRIS DJETINJSTVA

Otvorila sam vrata stare kuće. Dočekao  me prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Počele su da se vraćaju slike,  bezbrižnih trenutaka koje smo proveli tu. Na trenutak kao da sam osjetila i miris jutarnje kafe, glasove i opušteni razgovor ljudi koji su nekada ispunjavali taj prostor,a koji  nisu više  s nama. U sjećanju su mi i oni vreli ljetni dani koje smo kao djeca provodili na vrelom asfaltu, dok bi roditelji bili na poslu. A naše nene i dede negdje u hladovini pili kafu. Moram priznati da sam kao dijete voljela osim u igri vrijeme provoditi slušajući priče onih starijih. Uvijek mi je bilo zanimljivo slušati to kako su oni nekada živjeli, kako su radili na zemlji... Evo i sada dok ovo pišem, vidim dedu kako suznih očiju, i pogledom punim čežnje, mota svoju cigaru. I rukom koja drhti uzima fildzan iz s kafom.  I govori glasom u kojem se osjeti čežnja kako su oni radili puno teže poslove nego što se danas mogu i zamisliti. Slušajući te priče pokuš...