Sinoć sam sjedila u kafiću, koji je bio malo preglasan za moj ukus.
Oko mene su ljudi grozničavo hvatali ono što marketing naziva "posljednji trzaj ljeta". Kafa, preplanula ramena i glasan smijeh koji je zvučao pomalo isforsirano- kao da svi imaju zakonsku obvezu da se zabavljaju jer kalendar kaže da je još uvijek sezona provoda.
Dok sam ispijala posljednji gutljaj kafe, uhvatila sam sebe u misli koja danas graniči sa društvenim grijehom: Jedva čekam da ljeto završi.
Ljeto je postalo agresivno. Ono zahtijeva da stalno budemo viđeni, da putujemo, da stvaramo uspomene pod vrelim, nemilosrdnim suncem koje ne prašta umor. Ako u augustu ili septembru odlučiš da vrijeme provedeš
u zamračenoj sobi, osjećaš se kao da si zakazao na nekom nevidljivom ispitu .
Zato je jesen poštenije godišnje doba.
Jesen ti dozvoljava da se povučeš bez objašnjenja. Kad padne prva, teška dosadna kiša, niko te ne pita zašto si kod kuće. Ljudi obuku duže rukave, sakriju se iza kišobrana i grad konačno utihne. Melanholija jeseni je utješna jer te ne tjera da glumiš sreću. Ona ti daje pravo da budeš sam sa sobom, dok se priroda oko tebe polako gasi.
Sinoć sam u tom kafiću željela mir i luksuz da jednostavno ne moram ništa raditi. Samo postojati negdje između redova.
Primjedbe
Objavi komentar