Cijeli dan sam peovela brojeći sate i minute do trenutka kada će majka doći s posla i kada ću konačno čuti šta se desilo. Svaki put kad bi čula bilo kakav šum pogled je bježao prema vratima.
Kako se primicao čas susreta dlanovi su se znojili sve više. Disanje je postajalo pliće i teže, a u stomaku me je stezalo poput obruča.
U glavi sam vrtjela sve moguće scenarije, od onih najblažih do onih koji su rušili svijet u sekundi.
Zvuk potpetica prekinuo je mučnu tišinu. Želudac se okretao od neizvjesnosti, a krupne kapi znoja prekrile su čelo. Stajala sam u hodniku kao ukopana, posmatrajući kako se kvaka na vratima polako spušta.
Vrata su se otvorila. Pogledala sam ravno u njeno lice. Bila je dovoljna jedna rečenica i način na koji ju je izgovorila da osjetim neopisivo olakšanje. Kameni obruč u stomaku je odjednom popustio, a svi oni crni scenariji raspršili su se u sekundi.
Duboko sam udahnula, dok je teret koji me je cijeli dan pritiskao konačno nestao s njenim toplim osmjehom.
Primjedbe
Objavi komentar