Sjedila sam u prepunom autobusu, dok su svi gledali u ekrane svojih telefona. Čovjek koji je sjedio do mene mi je privukao pažnju. Činilo se kao da gleda kroz zamagljeno staklo. Ali njegov pogled nije pratio ulice, bio je okrenut unutra- tamo gdje sjećanja ne blijede.
Skoro cijelu vožnju promatrala sam ga krajičkom oka. Nije napravio nijedan suvišan pokret. Ruke su mu bile prekrštene u krilu.
U jednom trenutku samo je uzdahnuo.
Bio je to onaj težak uzdah koji ispustiš kad si sam kod kuće i kad te niko ne čuje.
Svaki put kad bi se pomaknuo, brzo bih skrenula pogled prema svom ugašenom telefonu glumeći da hvatam nepostojeću poruku. Ali oči su se same vraćale na njegovo lice. Gledala sam taj umoran izraz, u tu tešku tišinu koja mu je stajala na čelu i oko usana. Prepoznajući u njemu sliku svih naših skrivenih borbi. Lice koje govori sve a ne izgovara ništa. Kad je autobus naglo zakočio na stanici, trgnuo se i pogledao me. Očekivala sam da će se namrštiti ali samo je tiho rekao " "Oprosti".
Okrenuo je glavu prema prozoru i nastavio šutjrti. I ja sam šutjela i promatrala kako se njegova ramena spuštaju pod istom onom težinom pod kojom se svaki dan spuštaju i moja.
Okrenuo je glavu prema prozoru i nastavio šutjrti. I ja sam šutjela i promatrala kako se njegova ramena spuštaju pod istom onom težinom pod kojom se svaki dan spuštaju i moja.
Autobus je nastavio dalje juriti, a nas dvoje smo djelili isto nevidljivo raskrižje kao i većina ljudi. Bez imena, bez pitanja.
Primjedbe
Objavi komentar