Sjedio je na drvenoj klupi u parku, potpuno imun na gradaku buku i ljude koji su u žurbi prolazili pored njega. Dok su svi bježali negdje tjerani nekim svojim hitnim neodgodivim minutama, on je imao svo vrijeme ovoga svijeta.
Gledao je vrhove svojih starih uglancanih cipela kao da u njima promatra crno - bijele filmove iz mladosti. Možda su te cipele nekada davno gazile kroz prve jesenjske ljubavi ili hrabro koračale prema nekim davnim neostvarenim snovima. Danas su one bile ogledalo jednog prošlog vremena, sjajne uprkos godinama koje su preko njih prešle.
Živimo u svijetu koji ne staje. Svi nekud žurimo s očima prikovanim za ekrane telefona, brojeći korake i obaveze. A onda na ulici prođeš pored starca koji te svojom tišinom podsjeti na ono važno. Podsjeti te da prava vrijednost ne leži u brzini kojom trčimo kroz život, već u tragovima koje ostavljamo iza sebe kad sve ostalo utihne.
Prošla sam pored njega, ali sam sa sobom ponijela komadić njegove tišine. I odjednom gradska žurba više nije imala smisao.
Primjedbe
Objavi komentar