Preskoči na glavni sadržaj

KOLEKCIONARI NEIZGOVORENOG


Ponekad je najteži prtljag onaj koji se ne vidi. Nosimo ga u džepovima kaputa, zaključanog u ekranima telefona koji svijetle u sumrak dok oko nas promiču tuđi užurbani životi.

Posmatrala sam djevojku za stolom preko puta. Svjetlost ekrana ocrtava joj blagu brigu na licu. Njezini prsti se brzo pomiču ispisuju bujicu riječi- vidi se po ritmu, po tome kako na sekund zastane, duboko udahne pa nastavi. A onda odjednom prst se zaustavlja  na tasteru za brisanje. Slovo po slovo čitav jedan svijet nestaje u bjelini ekrana. Ostaje samo kratko i plitko " uredu je".

Svi smo mi na neki način kolekcionari tih neizgovorenih riječi. Koliko je samo prešućenih nedostaješ mi prepravljeno u obično kako si?. Koliko je teških, bolnih istina spakovano u jedno jednostavno " dobro sam".
Iza toga "Dobro" koje tako olako tipkamo na hladnim ekranima, ostaje visiti u zraku sve ono što nismo izgovorili. Ostaju dugi razgovori koje vodimo u kasne sate sami sa sobom iako ne izgovaramo ni jednu riječ i pitanja koja nikada neće stići na pravu adresu.

Gledam u telefon pa u djevojku preko puta koja ponovo pogled upire u svoj osvjetljeni pravougaonik. Svi smo mi danas zapravo bjegunci u vlastitim životima. Zaključani u prividnoj blizini društvenih mreža, dok se zapravo gušimo u tišini neizgovorenog. Toliko se trudimo sažeti svoj svijet i svoje riječi u nekoliko slova, jer se bojimo da bi istina mogla biti preteška za onoga ko je čita.

A istina je zapravo puno jednostavnija kad se izgovori nedostaješ mi bez prepravljanja.

Možda je vrijeme da napokon prestanemo sakupljati neizgovorene riječi. Možda je vrijeme da umjesto tipke za brisanje, barem jednom u sumrak pritisnemo ono hrabro- pošalji.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

HOĆE LI SAN POSTATI STVARNOST?

Majka i sestra su razgovarale putem video poziva. U jednom trenutku sestra govori  kako će svoju kćerku voditi na pregled kod prof dr. Gavrankapetanovića. Kad sam čula za taj njihov razgovor u meni su već počele da se bude neke emocije jer naravno  pomislih-  idem i ja! Već zamišljam u glavi kako će izgledati taj naš susret.  Doktora nisam vidjela dvadeset godina pa u glavi imam milion pitanja " Hoće li me prepoznati"?" Hoće li mu biti drago kad me vidi"?   i tako u  nedogled.  Sanjam ovaj susret godinama i sad kad sam konačno blizu ostvarenja toga sna, moram priznati da me je  pomalo i strah.  Strah da su moja očekivanja prevelika. Možda njemu neće značiti ništa ovaj naš susret. A ja naš ponovni susret zamišljam kao i prije dvadeset godina. Ja dijete a on moj heroj sa najljepšim osmjehom i najvedrijim  očima koje sam vidjela.  Vidim ga na kraju onog hodnika na dječjem odjeljenju ortopedije. Raširio mi ruke i s osmj...

USPOMENE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Jučer sam nakon dugo vremena posjetila svoje selo. Tamo   se nekada živjelo punim plućima. Avlije su bile pune ljudskih glasova, a smijeh djece mogao se čuti do kasno u noć. Danas je nažalost potpuno drugačije, vrijeme kao da je stalo. Kada sam stala pred staru kuću srce mi je zadrhtalo. Pomislila sam kako će iskočiti iz grudi. Sve je bilo isto, čak i stari suhozid prkosi godinama, a zrak i dalje nosi prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Dok je brat završavao poslove oko kuće odlučila sam krenuti cestom kojom smo nekada svakodnevno prolazili. Starom vijugavom cestom koja pamti naše dječije korake. Zatvorila sam oči i pustila sjećanjima da me vode. Zamišljala sam nas djecu;bosonogu i prašnjavu. Trčimo i smijemo se se sve dok potpuno ne smrkne. Na trenutak sam ponovo bila ono razigrano dijete sa sela, čija je jedina briga bila igra. A onda je došao trenutak rastanak sa uspomenama koje život znače.

MIRIS DJETINJSTVA

Otvorila sam vrata stare kuće. Dočekao  me prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Počele su da se vraćaju slike,  bezbrižnih trenutaka koje smo proveli tu. Na trenutak kao da sam osjetila i miris jutarnje kafe, glasove i opušteni razgovor ljudi koji su nekada ispunjavali taj prostor,a koji  nisu više  s nama. U sjećanju su mi i oni vreli ljetni dani koje smo kao djeca provodili na vrelom asfaltu, dok bi roditelji bili na poslu. A naše nene i dede negdje u hladovini pili kafu. Moram priznati da sam kao dijete voljela osim u igri vrijeme provoditi slušajući priče onih starijih. Uvijek mi je bilo zanimljivo slušati to kako su oni nekada živjeli, kako su radili na zemlji... Evo i sada dok ovo pišem, vidim dedu kako suznih očiju, i pogledom punim čežnje, mota svoju cigaru. I rukom koja drhti uzima fildzan iz s kafom.  I govori glasom u kojem se osjeti čežnja kako su oni radili puno teže poslove nego što se danas mogu i zamisliti. Slušajući te priče pokuš...