Ponekad je najteži prtljag onaj koji se ne vidi. Nosimo ga u džepovima kaputa, zaključanog u ekranima telefona koji svijetle u sumrak dok oko nas promiču tuđi užurbani životi.
Posmatrala sam djevojku za stolom preko puta. Svjetlost ekrana ocrtava joj blagu brigu na licu. Njezini prsti se brzo pomiču ispisuju bujicu riječi- vidi se po ritmu, po tome kako na sekund zastane, duboko udahne pa nastavi. A onda odjednom prst se zaustavlja na tasteru za brisanje. Slovo po slovo čitav jedan svijet nestaje u bjelini ekrana. Ostaje samo kratko i plitko " uredu je".
Svi smo mi na neki način kolekcionari tih neizgovorenih riječi. Koliko je samo prešućenih nedostaješ mi prepravljeno u obično kako si?. Koliko je teških, bolnih istina spakovano u jedno jednostavno " dobro sam".
Iza toga "Dobro" koje tako olako tipkamo na hladnim ekranima, ostaje visiti u zraku sve ono što nismo izgovorili. Ostaju dugi razgovori koje vodimo u kasne sate sami sa sobom iako ne izgovaramo ni jednu riječ i pitanja koja nikada neće stići na pravu adresu.
Gledam u telefon pa u djevojku preko puta koja ponovo pogled upire u svoj osvjetljeni pravougaonik. Svi smo mi danas zapravo bjegunci u vlastitim životima. Zaključani u prividnoj blizini društvenih mreža, dok se zapravo gušimo u tišini neizgovorenog. Toliko se trudimo sažeti svoj svijet i svoje riječi u nekoliko slova, jer se bojimo da bi istina mogla biti preteška za onoga ko je čita.
A istina je zapravo puno jednostavnija kad se izgovori nedostaješ mi bez prepravljanja.
Možda je vrijeme da napokon prestanemo sakupljati neizgovorene riječi. Možda je vrijeme da umjesto tipke za brisanje, barem jednom u sumrak pritisnemo ono hrabro- pošalji.
Primjedbe
Objavi komentar