Njegove ruke bile su ispisane borama poput geografske karte, a plavu plastičnu kesu iz trgovine držao je tako čvrsto kao da se u njoj nalazi čitav njegov svijet. Korak mu je bio spor, odmjeren kao da svakim dodirom stopala o asfalt vodi pregovore sa zemljom da ga još malo drži.
Vjetra je nosio lišće, a prolaznici su žurili s rukama duboko skrivenim ispod kaputa.
Starac je koračao polako pazeći da svojim koracima ne povrijedi zemlju.
U korak s njim išla je i starica, čvrsto ga držeći ispod ruke - a opet tako nježno. I njezino lice bilo je ispisano borama, onima koje život nemilosrdno ostavlja. Ništa nisu pričali, jer riječi u njihovim godinama više nisu potrebne.
Prišla sam im i pitala treba li im pomoći. Dok su stajali ispred mene pogledala sam u kesu u kojoj je bio hljeb, još vruć što se vidjelo po magli s unutarnje strane kese.
Tihim i izmorenim glasom odgovorili su da ne treba i nastavili dalje koračati.
Dok su se umornim koracima udaljavali gledala sam za njima. Koračali su sporo potpuno oslonjeni jedno na drugo baš kao i u mladosti, uprkos slabosti tijela i godinama.
Stajala sam na vjetru, nesvjesno se vraćajući u godine svog djetinjstva i one bolničke dane u kojima sam rano spoznala kako izgleda nemoć tijela. Jer u bolničkim sobama i teškim trenucima ne liječe samo lijekovi već i ruka onoga koji stoji pored tebe. Ovi stari ljudi koji su danas tako tiho prošli pored mene, podsjetili su me na sve one koji mi nedostaju, a koji su me naučili toj najvažnijoj lekciji - kroz sve oluje one životne i tjelesne čovjek ne može sam.
Primjedbe
Objavi komentar