Preskoči na glavni sadržaj

PREŠUĆENA SREĆA



Sestra i ja smo se dogovorile da ćemo čistiti sobu ovog vikenda. Ustale smo rano i prionule na posao. Dok smo čistile sestra je rekla da se brzo vraća, a da ja nastavim sama. Brisala sam prašinu i preslagivala odjeću iz ormara, u ladici gdje stoje sestrine stvari pronašla sam kutijicu. Znatiželja mi nije dala mira pa sam je otvorila. Unutra je bio prsten, ličio je na zaručnički. Iako sam znala da sestra ima momka iznenadila sam se. Mislila sam da njihova veza još uvijek nije tako ozbiljna. Bilo mi je čudno: ako je već zaručena zašto nam to nije rekla?

Kad se vratila u sobu malo sam je posmatrala. Izgledala je sretno, cijelo vrijeme se smijala. Pomislila sam kako je ne bih trebla ništa pitati jer je to njena intimna stvar. Ali moja znatiželja mi ponovo nije dala mira i izgovorila sam to. Rekla sam joj da sam našla prsten koji liči na zaručnički.

Na trenutak je zastala, lice joj je potpuno promjenilo boju. U početku je bila ljuta na mene.
Ko ti je dozvolio da prebireš po mojim stvarima? - pitala je ljuttito.
Odgovrila sam da znam da možda to nisam smjela uraditi, ali me je zanimalo šta se dešava.

Zašto nam to nisi rekla?
I zašto to kriješ od nas? - pitala sam

Nakon što se malo smirila, priznala mi je da je zaručena već neko vrijeme, ali da još uvijek nije spremna reći to našim roditeljima jer je otac duže vrijeme bez posla...

Molim te da ni ti ništa ne govoriš dok ne vidimo šta će biti sa očevim poslom. Obećala sam joj da neću ništa reći dok se situacija ne sredi. Zatim smo se obje nasmijale. Sjela je pored mene i ispričala mi kako je prosidba izgledala.

"Bilo je divno, smislio je sve do savršenstva".
"Ništa nisam naslućivala do tog momenta".
Bila sam oduševljena svakim detaljem.

Sjaj u njenim očima govorio je sve..
Shvatila sam koliku je žrtvu zapravo podnjela time što je za mir u porodici odlučila prešutjeti tako važan događaj iz njenog života. Naš odnos je sa ovim postao još bolji.





Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

HOĆE LI SAN POSTATI STVARNOST?

Majka i sestra su razgovarale putem video poziva. U jednom trenutku sestra govori  kako će svoju kćerku voditi na pregled kod prof dr. Gavrankapetanovića. Kad sam čula za taj njihov razgovor u meni su već počele da se bude neke emocije jer naravno  pomislih-  idem i ja! Već zamišljam u glavi kako će izgledati taj naš susret.  Doktora nisam vidjela dvadeset godina pa u glavi imam milion pitanja " Hoće li me prepoznati"?" Hoće li mu biti drago kad me vidi"?   i tako u  nedogled.  Sanjam ovaj susret godinama i sad kad sam konačno blizu ostvarenja toga sna, moram priznati da me je  pomalo i strah.  Strah da su moja očekivanja prevelika. Možda njemu neće značiti ništa ovaj naš susret. A ja naš ponovni susret zamišljam kao i prije dvadeset godina. Ja dijete a on moj heroj sa najljepšim osmjehom i najvedrijim  očima koje sam vidjela.  Vidim ga na kraju onog hodnika na dječjem odjeljenju ortopedije. Raširio mi ruke i s osmj...

USPOMENE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Jučer sam nakon dugo vremena posjetila svoje selo. Tamo   se nekada živjelo punim plućima. Avlije su bile pune ljudskih glasova, a smijeh djece mogao se čuti do kasno u noć. Danas je nažalost potpuno drugačije, vrijeme kao da je stalo. Kada sam stala pred staru kuću srce mi je zadrhtalo. Pomislila sam kako će iskočiti iz grudi. Sve je bilo isto, čak i stari suhozid prkosi godinama, a zrak i dalje nosi prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Dok je brat završavao poslove oko kuće odlučila sam krenuti cestom kojom smo nekada svakodnevno prolazili. Starom vijugavom cestom koja pamti naše dječije korake. Zatvorila sam oči i pustila sjećanjima da me vode. Zamišljala sam nas djecu;bosonogu i prašnjavu. Trčimo i smijemo se se sve dok potpuno ne smrkne. Na trenutak sam ponovo bila ono razigrano dijete sa sela, čija je jedina briga bila igra. A onda je došao trenutak rastanak sa uspomenama koje život znače.

MIRIS DJETINJSTVA

Otvorila sam vrata stare kuće. Dočekao  me prepoznatljiv miris- miris djetinjstva. Počele su da se vraćaju slike,  bezbrižnih trenutaka koje smo proveli tu. Na trenutak kao da sam osjetila i miris jutarnje kafe, glasove i opušteni razgovor ljudi koji su nekada ispunjavali taj prostor,a koji  nisu više  s nama. U sjećanju su mi i oni vreli ljetni dani koje smo kao djeca provodili na vrelom asfaltu, dok bi roditelji bili na poslu. A naše nene i dede negdje u hladovini pili kafu. Moram priznati da sam kao dijete voljela osim u igri vrijeme provoditi slušajući priče onih starijih. Uvijek mi je bilo zanimljivo slušati to kako su oni nekada živjeli, kako su radili na zemlji... Evo i sada dok ovo pišem, vidim dedu kako suznih očiju, i pogledom punim čežnje, mota svoju cigaru. I rukom koja drhti uzima fildzan iz s kafom.  I govori glasom u kojem se osjeti čežnja kako su oni radili puno teže poslove nego što se danas mogu i zamisliti. Slušajući te priče pokuš...